Povijesni pregled
Na tlu današnjeg Kijeva oko Glavice bilo je središte ilirske općine koja je obuhvaćala područje s desne strane Cetine od Šušnjara do Sivih brda i sjeverno do Uništa. Rimska vlast, pokorivši ilirska plemena (Lizavijati) gradila je upravna središta tzv. municipije, od kojih je jedan bio i u Kijevu. Takav status potrajao je sve do prodora Avara u VI. st., koji su opustošili i razorili Dalmaciju. Na poziv Bizanta, Hrvati progone Avare i naseljavaju današnje prostore krajem VI. i početkom VII.st., donoseći svoju plemensku i rodovsku organizaciju kao temelj buduće države. Župu kao plemensko – teritorijalni oblik vlasti kod Hrvata nalazimo u prvim zapisima iz 777. . Kijevo je tada bilo u sastavu livanjske županije.

Nakon pogibije zadnjeg hrvatskog kralja Petra Svačića 1097. na Gvozdu i kasnijeg prihvaćanja ugarskog kralja Kolomana za hrvatskog kralja organizacija vlasti se prilagođava mađarskom ustroju.

1185. na Splitskom crkvenom sinodu prvi put se u dokumentima spominje Vrhrička župa, koja se pripaja kninskoj biskupiji. Cetinska županija već je ranije teritorijalno-politički podijeljena na sinjsku i vrhričku te je sinod i u crkvenom smislu priznao postojeće stanje. Stara Vrhrika nalazila se u današnjem selu Cetina, a Kijevo je bilo dio te župe i županije.

Kijevo se prvi put pod imenom Chie (Kij) spominje u notarskim spisima iz 1315. godine. Pod tursku vlast Kijevo (s utvrdom Glavaš) pada 1522. Prema Defteru iz 1604. Kijevo je jedno od većih sela, sa svojim seoskim knezom, u nahiji (općini) Vrhrika u okviru kliškog sandžaka (okruga).

1688. Mletačka Republika osvaja utvrde Knin i Vrliku, pa tako i Kijevo, te se Karlovačkim mirom iz 1699. granica utvrđuje preko Kozjaka, što znači da Kijevo i veći dio doline Cetine ostaje u sastavu Turske. Tek će Požarevačkim mirom 1718. Kijevo biti oslobođeno pri čemu će Venecija uspostaviti vojnu upravu sa sjedištem u Kninu. 1797. godine Dalmacija zakratko dolazi pod vlast Austrije.

Dolaskom Napoleonovih trupa 1806. u kratkom vremenu (do 1813.) izvršile su se velike političke i teritorijalne reforme, koje će s manjim izmjenama potrajati sve do Drugog svjetskog rata. Dalmacija je ustrojena kao providurija sa sjedištem u Zadru, koja se sastoji od okružja (zadarskog, šibenskog, splitskog i makarskog). Okružja su se sastojala o kotara, a kotari od općina – gradskih i seoskih. Kijevo je u tom ustroju vlasti seoska općina u sastavu vrličke općine, sinjskoga kotara i splitskog okružja.

Nakon pada Napoleona, u drugoj austrijskoj vladavini, organizacija vlasti će uz male izmjene ostati ista sve do propasti Austro-Ugarske. Po toj organizaciji politički je kotar Sinj, sudski kotar je Vrlika (1842.), politička općina Vrlika i porezna općina Kijevo. Sličan status Kijevo je imalo za stare Jugoslavije.

U Prvom svjetskom ratu palo je 35 Kijevljana, hrvatskih domobrana u austrougarskoj vojsci, kojima i danas u čast na kijevskom groblju stoji spomen-križ s uklesanim imenima. Šestorica Kijevljana iz Prvog svjetskog rata ostalo je trajnim fizičkim invalidima. Između dva svjetska rata, za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Kijevljani su mahom prihvatili ideje Stjepana Radića i HSS-a. Stvaranjem Banovine Hrvatske, Ugovorom Cvetković-Maček i u Kijevu mjesnu vlast preuzimaju predstavnici HSS-a, a izborna i stranačka nadmetanja zaoštravaju nacionalnu i vjersku netrpeljivost između Hrvata i Srba na području Vrlike, Knina i Drniša.

Radno sposobni kijevski muškarci bavili su se po tradiciji, uz stočarstvo i poljoprivredu, zidarstvom, kamenorestvom, bačvarstvom. Međutim, već 30-tih godina, jedan dio Kijevljana, zapošljava se u tvornicama cementa u Solinu i Kaštelima. Ti tvornički radnici, u kontaktu sa splitskim, sreću se i s komunističkim i sindikalnim idejama i organizacijama. Tako će se i nekoliko Kijevljana, radnika u solinskim majdanima, poneseni idejama socijalne pravde, naći u partizanskim redovima već potkraj 1941., premda će se velika većina Kijevljana, u zanosu i vjeri da je konačno stvorena hrvatska država opredijeliti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Prema podacima i istraživanju prof. dr. fra Jure Šimunovića, definitora Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, u Drugom svjetskom ratu poginulo je 217 Kijevljana, te 54 Hrvata s Uništa. Međutim, još ni danas nije sasvim precizno utvrđen taj broj kao ni mjesto stradanja mnogih ubijenih i poginulih Kijevaljana tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Uspostavom SFRJ (1945.), osobito šezdesetih godina, mnogi Kijevljani bili su prisiljeni iseliti s ovih prostora stvarajući brojno iseljeništvo diljem Europe i svijeta.

Napokon, nakon dugih stoljeća, raspadom socijalističkog sustava, osvanula je slobodna, neovisna, demokrtatska Hrvatska, a pučanstvo Kijeva dalo je svoj puni doprinos tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. u obrani slobode i suverenosti hrvatskog naroda.

Linkovi
© Općina Kijevo 2015 Sva prava pridržana