Turistička odredišta
Villa Rustica (3.- 4. st.)

Kasnoantička vila rustika se nalazi na položaju užeg toponima Krstače. Datira u vrijeme 3.- 4. st. po. Kr. Provedenim istraživanjem i konzervacijom od 1999.- 2006. otkriveno je ukupno osam prostorija. Centralni prostor vile oznake F, prostor pred ulazom oznake G, na zapadnoj strani objekta prostor H te ukupno pet žitnica prislonjenih na centralni prostor s istočne strane. Pokretni nalazi s kasnoantičke vile odnose se na keramiku i metalne nalaze (čavle, klinove i spojku za vrata). Keramika je grublje izrade za svakodnevnu uporabu. U najvećem postotku ukazuje na provincijalnu izradu, najvjerojatnije lokalnu. Metalni nalazi nisu brojni.

Crkva Sv. Spasa (9. st.)

U najistočnijem dijelu općine Kijevo, na vrelu Cetine, nalazi se predromanička crkva Sv. Spasa. Po svojoj očuvanosti i arhitektonskim oblicima spada u red dobro očuvanih starohrvatskih crkvi, sa zvonikom na pročelju i predbrodom. Tipološki crkva je jednobrodna longitudinalna građevina s troapsidalnim svetištem u obliku produženog trolista, te ostacima zvonika na pročelju. Vanjske zidove karakterizira rasčlanjenje oblim potpornjacima tzv. kontraforima, jedinstvenim ne samo u Hrvatskoj već i u Europi. Svojim načinom gradnje, uz brojne ukope oko crkve, koji je uvrštavaju u najveću hrvatsku nekropolu, Sv. Spas pokazuje izravne veze sa crkvama iz nedaleke Biskupije kod Knina, kažu stručnjaci iz Kninskog muzeja. Pronađeni arhitrav oltarne pregrade u unutrašnjem dijelu crkve uz navedena arhitektonska obilježja, razriješio je i problem datacije. Dotični natpis s grede spominje župana Gastiku kao donatora u vrijeme 9. st. Tim natpisom se potvrđuje da je župan Gastika sagradio crkvu za spas duše svoje, majke mu Nemire i sinova. Unutar crkve nalazi se nekoliko etažnih grobova.

Starohrvatska nekropola (9. – 10. st.)

Osim crkve Sv. Spasa, na vrelu Cetine, istraženi su srednjovjekovni starohrvatski grobovi nađeni u sloju ispod stećaka, a u razini crkve. Istraženo je 1162 groba i tako je otkrivena jedna od dosad najvećih nekropola u nas. Na tom groblju postoji 5 vrsta grobova: u goloj zemlji, ovalni, pačetvorinasti, trapezoidni i etažni. Najbrojniji su ovalni, dok je etažnih mali broj, samo 6 i to unutar crkve. Najveći broj grobova orijentiran je istok – zapad, ali i drukčije. U svim grobovima nađeni su kosturi. Groblje je nastalo u 9. – 10. st., kao i crkva, a bilo je u funkciji do 15. – 16. st.

Grad utvrda Glavaš (14.- 15. st.)

Nalazi se na padini planinskog masiva Dinare, a samo je jedna od jedanaest utvrda tadašnjeg kninskog područja, nastalih tijekom izgradnje utvrda radi obrane od Osmanlijskih napada. Datira u vrijeme 15.-17. st. Bila je u posjedu velikaške obitelji Nelipića. Arheološko istraživanje na utvrdi Glavaš je provedeno u cijelosti u razdoblju od 2009.- 2012. Pronađeni nalazi s utvrde odnose se na: metalne predmete (vojnu opremu i oružje, konjsku opremu, predmete kojima nije moguće odrediti funkciju, toaletni pribor, metalne predmete različite namjene, metalne predmete vezane uz arhitekturu, odnosno otvore na kući), potom kopče, nakit, novac staklo, keramičke lule, kuhinjsku i stolnu keramiku, predmete od kosti, kamene predmete (manje kugle od domaćeg vapnenca) i uzorke (drvo, ugalj, lijep i korijenje).

Dinara

Oblikom i dužinom svojih stijena, duboko doima svakoga tko je ugleda. Dinara je postala simbolom najvećeg planinskog lanca ne samo u Hrvatskoj, veći i znatno šire, i dala mu je svoje ime; bogata je riznica svih površinskih i podzemnih oblika što ih obuhvaća pojam dinarskog krasa. Taj golemi masiv, prirodna granica između Dalmacije i Bosne, dijeli poput nepremostiva zida, dva različita svijeta; mediteranski i kontinentalni. U povijesti Hrvata taj je zid imao važnu, često i sudbonosnu ulogu. Pod njegovim je okriljem stvorena jezgra prve naše države, a stoljećima je bio brana turskim naletima. Iako jedva 60 km zračne linije od mora, Dinara je sa svojim susjedima, nažalost, i moćna prepreka blagovremenom utjecaju klimatskih, privrednih i kulturnih strujanja s Jadrana.Pod imenom Dinara treba razlikovati tri orografska pojma: Dinarsko gorje, Dinaru planinu i Dinara vrh.Dinarsko gorje je lanac što se sastoji od Ilice Dinare, Troglava i Kamešnice.Najviši vrh je Sinjal (1831 m), a to je najviši vrh Hrvatske.Zanimljivo, naziv Dinara teritorijalno je različit u Bosni i Dalmaciji. Stanovnici Livanjskog polja imaju poseban naziv za svaku skupinu, dok je u Dalmaciji pojam Dinare širi. Ponegdje seže preko Troglava sve do Prolog planine.U antičko doba planina se zvala Adrion oros. Njezino današnje ime je nejasnog postanka, vjerojatno povijesni trag ilirskog plemena Dindara, koje je živjelo s istočne strane.Dinara je glomazan i zatvoren masiv, dugačak 20, a širok 10 km. Granicu joj s triju strana obilježava cestovni polukrug Uništa – Cetina – Knin – Bosansko Grahovo – Peulje, a s jugoistoka, od masiva Troglava, dijeli je Privija iznad Uništa, prijevoj visok 1230 m.

Kozjak i Bat

Planina Kozjak s najvišim vrhom Bat (1206 m), s kojeg se prekrasno vidi vrh Dinare Sinjal (1831 m), Troglava (1912 m), Svilaje (1509 m), Peručko jezero, Moseć, Promina, Petrovo polje, Drniš, Knin, a u daljini i Velebit. Jedina litica (oko 150 m) veliki je izazov za planinare i penjače. Na Kozjaku se nalazi Kranjska špilja i neistražena jama Golubinka, a ovo područje obiluje izvorima pitke vode. Kozjak je u vrijeme II. sv. rata kao i u Domovinskom ratu poslužio kao put za evakuaciju pred najezdom velikosrpskih osvajača.

Rijeka Cetina i izvor rijeke Cetine

Rijeka Cetina, u antikno doba zvana Hippus, već više od tisuću godina nosi lijepo hrvatsko ime Cetina. Tako su je, naime, nazvali doseljenici koji su se tamo nastanili u njezinoj dolini i tamo utemljili župu koju još u 10. st. Spominje bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperio. Cetina je dugačka 110,5 km izvire iz nekoliko jakih vrela podno Dinare: Glavaš jezero, Kotluša, Nele, Baraševo vrelo, Gavranov Begovac, Vukovića jezero, Garginta, Preočko vrelo, Vraniš vrelo i drugi. Od Trilja se probija prema moru. Ušće joj je nedaleko od grada Omiša.

Krčić

Krčić je nešto manje od 20 km dugačka riječica i prva pritoka Krke. Izvorište Krčića nalazi se u jakim krškim vrelima na južnim padinama Dinare, a njegov tok mjestimice poprima izgled anjona. Uz Krčić prolazi stara makadamska cesta koja povezuje Knin s Kijevom, a koja je izgrađena prije nešto više od 200 godina. Cestom prolazimo pored nekoliko slapova Krčića. Zadnji, najveći, najljepši i najpoznatiji slap na Krčiću je zasigurno Topoljski buk, Slap Krčić ili Veliki buk. Uz Krčić nailazimo na nekoliko slikovitih starih mlinova, od kojih su neki oštećeni u Domovinskom ratu. Romantični kanjon Krčića sa svojim slapovima i mlinovima je nezaobilazno mjesto susreta čovjeka s gotovo netaknutom prirodom. Ovdje se još može osjetiti duh prošlih vremena, kada su ljudi ovog kraja starom trošnom cestom, vozili žito na meljavu i vunu na mlinske stupe.

Špilje

Kijevo i okolica sa svojom kulturnom baštinom i prirodnim fenomenima (nadzemnim i podzemnim) oduvijek privlačili mnoge posjetitelje, među kojima su bili poznati književnici, putopisci i znanstvenici, istraživači raznih struka, koji su svoje radove objavljivali, o čemu svjedoči brojna literatura. Tako je naš poznati književnik Petar Zoranić napisao još 1536. 'Planine', prvi roman starije hrvatske književnosti, inspiriran planinama Dinarom i Velebitom, tiskan u Veneciji 1569. na hrvatskom jeziku. Talijanski putopisac i opat, Alberto Fortis, putuje po Dalmaciji i dojmove sa svojih putovanja objavljuje 1774. u knjizi 'Viaggio in Dalmazia', a u poglavlju 'Podzemno putovanje' opisuje posjet jednoj od špilja (Rudelića špilja kod izvora Cetine). Samo dvije godine nakon objavljivanja Fortisove knjige, Sinjanin Ivan Lovrić, dvadeset dvogodišnji student u Padovi, nezadovoljan Fortisovim opisom rodnog mu kraja, poduzima u više navrata istraživanje oko špilja oko izvora Cetine, a posebice Gospodske špilje nad prvim izvorom Cetine. Svoja istraživanja tijekom kojih je posjetio Gospodsku špilju, Rudelića špilju, špilju Kotlušu Tatsku, Metiljavicu, Ponikvu i Suhi Rumin, objavljuje 1776. u djelu 'Bilješke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa' i 'Život Stanislava Sočivice' na talijanskom jeziku, tiskano u Veneciji. U tom djelu ispravlja i nadopunjuje Fortisova opažanja, detaljno opisuje istraživanje Gospodske špilje, vjerno prenosi i tumači nastanak sigastih ukrasa te kretanje podzemne rijeke. Njegovi opisi u mnogome odgovaraju današnjim znanstvenim stajalištima.

Crkva Sv. Mihovila

Početkom 13.st.pučanstvo Kijeva gradi svoju mjesnu katoličku crkvu Sv. Mihovila na brežuljku Glavica.1709.godine posvetio ju je splitski nadbiskup Cupilli.Crkva je s vremenom postala potpuno ruševna. 1930. Fra Ante Benutić,župnik župe Kijevo (1939.) poduzima pothvat te na mjestu stare župne crkvice, zajedno sa svojim Kijevljanima,gradi župnu crkvu Sv.Mihovilu arhanđelu u stilu starokršćanske bazilike s trima lađama i dvama zvonicima,dugu 31 metar.Crkva je sagrađena od kamena u 4 godine velikim trudom i žrtvom župljana.Za dan blagoslova nove crkve određen je glavni Gospin blagdan župe, Gospa od Karmela, 16. srpnja.Fra Antinu crkvu su u Drugom svjetskom ratu srušili velikosrpski fanatici,koja je 1948.-1949 dijelom popravljena. Podignut je samo jedan zvonik (1959.-1963.).Crkva Sv. Mihovila srušena je 1991. treći put u ovom stoljeću do temelja od strane srpske vojske.Četvrta po redu crkva Sv. Mihovila od 1709. gradi se na istom mjestu na kojem su građene i prethodne crkve.

Linkovi
© Općina Kijevo 2015 Sva prava pridržana