Arhitektura

U daljnjoj prošlosti kuće u Kijevu, kao i drugdje, bile su vrlo skromne. Građene su kao prizemnice, zidane suhozidom, a tek u novije vrijeme kamen se povezivao klakom i zemljom crvenicom. Krajem XIX. st. započelo se s izgradnjom kuća na kat te su se kuće počele pokrivati crijepom. Iako se često ponavlja jedan osnovni oblik kuće, u selu su bile ostvarene raznolike prostorne forme i građevne strukture koje podsjećaju na arhitekturu mediteranskog, odnosno primorskog sela, a tipičan su primjer arhitekture Dalmatinske Zagore. Prisutne su zbijene, kompaktne skupine kuća, građene jedna uz drugu sa zajedničkim zidovima. Svaki niz, uglavnom, pripada jednoj srodničkoj skupini, što je omogućavalo ekonomičnije korištenje raspoloživog zemljišta. Kuće su građene od tesanog kamena, a krovna i međukrovna konstrukcija od drveta. Krovovi su kosi "na dvije vode". U prizemlju je ostava s ognjištem ili prostor za stoku, a na katu prostorije za spavanje. Vanjske stube, terase i dvorišni zidovi u kompozicijskom smislu imaju karakter "dodatnih elemenata". Dvorišta se nalaze ispred kuća i obzidana su suhozidom, a u dvorištima su čatrnje. Gospodarski objekti – staje, svinjci, guvna, gusterne i sl., građeni su od kamena, a pravili su se u blizini kuća. Svi gospodarski objekti, osim gusterna, pravljeni su suhozidom, a pokrov je bio od slame. Naši preci su svoje posjede – njive i ograde obzidavali suhozidom, kako u njih ne bi mogla pristupiti stoka i napraviti štetu na usjevima. Uz to, na njivama su građene podzide – pristave koje su služile kao međe i grudine, manje kamene gomile iskopane krčenjem zemljišta, radi dobivanja plodnog tla.

Bunari

Javni bunari na području općine Kijevo nalaze se na četiri lokaliteta. U Kijevu su poznati kao Čatrnja, Široki bunari, Čatinovac i Cicvarića bunar. Bunari su okruglog oblika, ozidani klesanim kamenom, koji je učvršćen malterom. Uza same bunare nalazilo se po nekoliko korita za napajanje stoke. Karakteristično za sve ove bunare je da su svi oni izvori žive vode koji su spriječavali otjecanje vode, tj. njeno uskladištavanje za sušnija razdoblja.

Kijevska narodna nošnja

Kijevska nošnja krije u sebi tragove povijesnih događaja koji su ostavili trajan pečat u njenom oblikovanju, te je iskaz vještine, likovnog shvaćanja i stvaralačkog dosega naših ljudi koji su kroz izrazili svoje umijeće i težnju za ljepotom i savršenstvom.

Narodne pjesme

"U mog dragog dobro stanje:/ jedna ovca, jedno janje! Janje bilo, crna ovca/ za talagan bit će konca!"

"Oj, Dinaro,/ pod tebom je dola i Kijev / - tu je moja lola!"

"Pivaj, seko,/ pivaj, mila,// sutra ćemo/ na vr' Bila.// Čuvat ćemo/ naše blago// i gledati/ momče drago."

Priče

'Ajduci su bili u skupinama od dva do pet ljudi, a koristili bi kurira kojeg su slali kod boljestojećeg seljaka sa svojom ucinom, ka' šta je da ujutro u tol'ko i tol'ko sati donese pečena ovna, kruv, 10 l vina i 2 l rakije. Ako to u zakazano vrime seljak ne donese, ondak se zna da će mu 'ajduci zapalit' pojatu ili štagod slična – i tada nije bilo pravdanja. Tako su 'ajduci radili sve do Prvog svitskog rata, pa je i kod nas u Kijevu bio Toma Gojević, kurir 'ajdučki, a ima' je pod Dinarom pećinu, koja se inače zove Čavkina pećina, 'di su učinjeni tribali ostavljat' tu 'ranu za 'ajduke. Kurir Toma bi doša' kod gazde i reka' bi: "Evo me, znate šta sam doša'. Oni ljudi me poslali da ovna i kruva pečeš, 10 l vina i 2 l rakije doneseš u Čavkinu pećinu. Kada pođete gori, tribaš se svratit' stricu Tomi, i kada pođete doli, svrati se stricu Tomi. Jer ako bi lisica oli vuk to pojili, ja moram onim ljudima reć' da ste gori donili i zato je najsigurnije da se navratiš stricu Tomi." I tako je kurir Toma dugo vrime dolazio i donosio poruke od 'ajduka, a ljudi su ucine izvršavali. Najposli jedan seljak posumnja u to pa umisto ovna, kruva, vina i rakije, natrpa u torbu slamu i iđe stricu Tomi i kaže: "Striče Toma, evo ja idem gori u Čavkinu pećinu.", a gori je u pećini istresa' slamu iz torbe. Kada je stric Toma otiša' u pećinu vidi da tamo nema ništa doli slame i više nikada nije dolazio ucinjivat seljake u ime nepostojeći 'ajduka. No i danas se to u pripovjedima spomene "Pođi gori, svrati stricu Tomi", a tako i "Pođi doli, svrati stricu Tomi". Tako je stric Toma Gojević bio kurir i ujedno 'ajduk, jerbo je ucinjiva' za svoju vlastitu korist.

Molitvice i svete pismice

"Proleti 'tić krilutić./ Nije to 'tić krilutić/ neg anđe' perutić:/ u krilima krizmica,/ u krizmici Marija/ koja j'Boga molila/ i Ivana krstila./ 'Krsti, Ive. I mene/ kad si Boga i sebe/ i anđele nebeske.'/ Amen."

"Sveti Pero misu reče/ ni na nebu ni na zemlji,/ u oblacim pod ograncim./ Pitala ga mila majka:/ 'Kako, Pero, misa biše?'/ Moja majko, nikad lipše!/ Sve su duše raj vidile/ samo tri ne mogaše:/ jedna posta ne postiše,/ druga crkvi ne 'odiše,/ a treća rastavi momče i divojče!"

Česme

Na području općine Kijevo postoje tri javne česme: česma Munić neposredno na izvoru Munić, te dvije česme kod škole i kapelice, gdje se voda dovodi iz velike udaljenosti, tj. s izvora Injuš i s izvora Korita pod samim Kozjakom. Voda se skladišti u rezervoarima, neposredno uz same česme.

Kijevsko kolo

Tradicionalna kijevska kola slična su onim vrličkim. U Kijevu se obično igralo "trljački" ("puze"), "zaplićanje" ("starinski"), "poskočke", "potočki", "vrlički" i "udvoje" (koraci) identični trljimici. Kao i većina kola u Dalmatinskoj Zagori , tako su se i ova igrala bez instrumentalne pratnje, iako su diple i mješina često blizu kola. No, zato je uz kolo na derneku uvijek prisutna narodna pjesma. Ne pjeva se samo kod oštrog plesanja. Ojkavica se čuje samo dok se kolo šeta, a pri tom je često dolazilo do "pripiranja" između dvije ili više grupa. Igralo se uvijek u kijevskoj tradicionalnoj nošnji. Kolo se igralo na kijevske derneke (Gospa od Karmela i Miljovdan), zatim naročito od Božića do Vodokršća, a običnih nedjelja više po susjedstvima. Išlo se na derneka u obližnja mjesta: u Cetinu na Sv. Spasa, u Vrliku na Rožaricu i na Sv. Jakova, na Maovice na Jurjevdan, u Kosovo na Sv. Anu, u Knin na Sv. Antu, u Biskupiju tijekom organiziranih proslava. Mnogi elementi kijevskog igranja upućuju na njegovu odveć veliku drevnost. Kako nema nikakve veze ni sličnosti sa slavenskim kolima, zacijelo su ga Hrvati na ovom prostoru preuzeli od starih Ilira (kao što je slučaj i s nošnjom, ojkavicom i sl.).

Šale

- Dok za onog vakta nisu bile otvorene državne granice bižalo se ilegalno priko Italije pa dalje kud 'ko. 'Tio to napravit' i Cigo, al' baš kad je triba' prić' crtu, na ničijoj zemlji, opazi graničare i stražu. I šta će radit', on skine na brzinu gaće pa, da prostiš, ka' da će vršit' nuždu. Vlast ga upita šta radi a on veli da je vršio nuždu. – "Zašta si priša' crtu?" – "Zato da ne serem po našoj zemlji!" Pa iako se Cigo dobro snaša', ovima sve to nešto sumnjivo i traže dokaz. Cigo gleda okolo i opazi pasje govno i kaže kako je njegovo. A kada su graničari rekli da je to pasje govno a ne ljudsko, Cigo će na to: "Šta se čudite? Kak'i život, tak'a i govna!"

Zagonetke

>"Na vodu jalova, s vode stejana" (vučija)

"Na srid bačve tapun" (pupak)

"Na srid polja lonac vrije, a pod njim vatra nije" (mravinjak)

"Naš šaronja tvoju mater pritiska" (sukanac)

"Crveno maleno curi zabodeno (rećina)

"Ja baci štap pod oblak: u'vati se kolo divojaka" (orasi)

"Ja natovari' i utra' konja: cili konj uđe samo mu rep osta vanka" (žlica)

"O gredi visi, o zlu misli" (puška)

"Šta dalje putuje, to je kraća" (igla i konac)

"Golo uđe u runjavo" (ruka i rukavica)

"Crna gala u nebo zjala" (dimnjak)

Kijevske čobanske igre

PAŠARA
Igra se u kući, obično na prelu s neograničenim brojem igrača. Svaki igrač uzme sebi neko ime, obično je to bilo ime voća. Prvi igrač govori npr.: "Pašara poleti, na krušku doleti", igrač imenom kruška odgovara: "Nije, ne" prvi igrač opet pita: "Da di je de", a ovaj mora brzo odgovoriti npr.: "Pašara poleti, na šljivu doleti"; sada ovaj tko je šljiva odgovara isto brzo i tako ukrug. Bit je u tome da se svaki upit i odgovor izgovori sve brže i brže, i ako se netko smete, tj. Ne zna odgovoriti, taj dobiva po ruci "turom" onoliko puta koliko kaže igrač koji mu je postavio pitanje.

TOVAR GRE
Obično se igralo na ognjištu. Nacrta se krug, a na krugu crte i to onoliko crta koliko ima igrača. Jedan igrač štapom ili ožegom pokazuje na crte i govori: "tovar gre", drugi igrač kojemu su svezane oči odgovara: "Nek ide", a kada kaže: "Rastovaraj", tada prvi igrač pita : "Ukoliko?". Onaj što je pogađao određuje koliko će se udaraca "turom" dati onom na čijoj se crti rastovario magarac. Dogodi se da igrač koji pogađa rastovari magarca na svojoj crti i ne znajući određuje broj udaraca sam sebi. Sada igrač koji je dobio udarce "turom" preuzima ožeg i pokazuje crte, a onaj koji je pokazivao žmiri ili stavlja povez na oči..

TAMFOR TAMFORIN-ŽARDIN-MUDŽED
Igra se u četiri igrača i svaki igrač dobije jedno ime iz naslova. Na znak svi odjednom pokažu po nekoliko prstiju po želji (slično šijavici). Tada se zbraja i broji onoliko puta koliki je bio zbroj prstiju; Tamfor-Tamforin-Žardin-Mudžed…itd. Na kome se zaustavi posljednje izgovoreno ime od brojenih imena dobiva onoliko udaraca "turom" koliko mu je odredio onaj čije ime je posljednje izgovoreno..

KAMEN S RAMENA.
Bacalo se u svakoj zgodi. Momci su pred curama dokazivali junaštvo i snagu, a mladići da su i oni odrasli. Bacao se kamen određene težine i veličine, najčešće je bio težak oko 7 kg, a veličina i oblik morali su biti što pogodniji kako bi se što dalje bacio, a da se pritom ne razbije. Bacalo se na ravnu terenu na više načina "iz mista", "poskočke" i iz zaleta, a tehnika je bila iz ramena i "zamauške". Bilo je više i stavova stojeći, "skolina" i čak ležeći..

Comments are closed.

Zatvori